"ČINJENICA SVAKE USPJEŠNE POP PLOČE", tvrdio je Brian Eno u ljetnom izdanju Artforuma 1986., "jest da je njezin zvuk više karakteristika nego melodija ili struktura akorda ili bilo što drugo."Pojava tehnologije snimanja i sintesajzera do tada je već eksponencijalno proširila zvučne palete skladatelja, a glazbeni interes više nije bio samo u melodiji, serijalizaciji ili polifoniji, već u "konstantnom radu s novim teksturama".Tijekom posljednja tri desetljeća, skladateljica, vizualna umjetnica i izvanredna sviračica tokarskih ploča Marina Rosenfeld izgradila je biblioteku dubplatesa - onih rijetkih, cijenjenih aluminijskih okruglih ploča presvučenih lakom i urezanih tokarilom koji se koriste kao probno otiskivanje vinila za masovnu distribuciju je kopiran—koji pohranjuje sastavne dijelove njezinih jasnih zvučnih krajolika: zveckanje klavira, ženske glasove, sinusne valove, pucketanje, pucketanje i pucanje.Isječci dovršenih skladbi također dospiju do ovih mekanih diskova, gdje se, tijekom ponovljenih vrtnji, iskrivljuju i njihovi utori troše.(Rosenfeldova suvremenica Jacqueline Humphries pretvara svoje stare slike u redove asciicoda i sitotiskom ih stavlja na nova platna u sličnom analognom činu kompresije informacija).Grebanjem i miksanjem na svoja dva deka, koje ona opisuje kao "stroj za transformaciju, alkemičar, agent i ponavljanja i promjene", Rosenfeld koristi svoje dubplate u bezbroj glazbenih ciljeva.Zvuk, iako nije baš pop, uvijek je prepoznatljivo njezin.
Prošlog svibnja Rosenfeldovi gramofoni susreli su se s modularnim sintesajzerom eksperimentalnog glazbenika Bena Vide za nalet improvizacije u Fridman Gallery kako bi proslavili izlazak njihove zajedničke ploče Feel Anything (2019).Niti se koriste tradicionalnim instrumentima, a Vidina je metoda dijametralno suprotna Rosenfeldovoj;dok se ona može oslanjati samo na biblioteku prethodno snimljenih uzoraka (gramofon, prema njezinim riječima, "ne čini više od sviranja onoga što je već tu"), on sintetizira svaki zvuk uživo.Izašavši iz gomile, njih su dvojica zauzeli svoja mjesta iza svojih platformi.U intervjuima, Vida i Rosenfeld naglasili su da dok netko mora započeti predstavu tijekom njihovih improviziranih izvedbi, niti jedan umjetnik ne treba voditi drugoga.Te posebne noći Rosenfeld je došao, okrenuo se prema Vidi i upitao: "Jesi li spreman igrati?"Kimnuvši u znak međusobnog prepoznavanja, krenuli su.Rosenfeldovo upravljanje svojim špilovima i pločama je neujednačeno, njezina laka virtuoznost očituje se njezinom smirenošću dok poseže za još jednim acetatom ili tako snažno protrese gumb za glasnoću da je umalo prevrnula čašu s vodom.Ništa u njezinu izrazu lica nije odavalo zabrinutost da bi mogao pasti.Na odgovarajućem stolu koji se nalazio nekoliko stopa dalje, Vida je iz svog glomaznog sintesajzera izgovarao neopisive treptaje i tonove s malim ugađanjima i manipulacijom mnoštva šarenih spojnih kabela.
Prvih petnaest minuta niti jedan izvođač nije podigao pogled sa svojih instrumenata.Kad su Rosenfeld i Vida konačno priznali jedno drugo, učinili su to nakratko i nesigurno, kao da ne žele priznati svoje suučesništvo u činu stvaranja zvuka.Od 1994., kada je prvi put postavila Sheer Frost Orchestra sa sedamnaest djevojaka koje sviraju električne gitare na podu s bočicama laka za nokte, Rosenfeldova praksa preispituje i među- i intra-osobne odnose njezinih često neuvježbanih izvođača i zarobljene publike i prihvaća subjektivnost od stila.Njezino zanimanje leži u onome što je vaš eksperimentalist John Cage negativno dijagnosticirao kao sklonost improvizatora da se "vrati u ono što im se sviđa i ne sviđa, i u svoje pamćenje", tako da "ne dolaze do otkrića kojeg nisu svjesni. ”Rosenfeldov instrument djeluje izravno kroz mnemotehniku—neoznačene dubplate su banke glazbene memorije koje najučinkovitije koriste oni koji su najbolje upoznati s njihovim sadržajem.Dapače, često koristi tanak uzorke klavira, instrumenta koji je klasično učila, kao da iskopava potisnutu mladost.Ako je kolektivna improvizacija nešto poput razgovora u kojem sve strane govore odjednom (Cage je to usporedio s panel raspravom), Vida i Rosenfeld govorili su idiomima koji su priznavali njihovu prošlost kao i brojne živote svojih instrumenata.Sudar njihovih zvučnih svjetova, izbrušen kroz godine izvedbe i eksperimentiranja, otvara novi krajolik tekstura.
Kada i kako započeti, kada i kako završiti – pitanja su koja uokviruju improvizaciju, ali i međuljudske odnose.Nakon otprilike trideset pet minuta tople, prskajuće zvučnosti, Rosenfeld i Vida završili su pogledom, kimanjem i smijuljenjem zbog nemogućnosti bilo kakvog pravog zaključka.Oduševljena publika pozvala je na bis.Ne, rekao je Vida.“Osjećam se kao kraj.”U improvizaciji su osjećaji često činjenice.
Marina Rosenfeld i Ben Vida nastupili su u Fridman Gallery u New Yorku 17. svibnja 2019. povodom izlaska albuma Feel Anything (2019).
Vrijeme objave: 13. rujna 2022